ponedjeljak, 24 Septembar 2018

rain












Miris majske kiše


Klasje dok u ritmu vjetra se njiše
I jedna ptičica slomljenog krila
Svjedoci su...
Da jedna se suza niz obraz slila
I prizora jedne duše koja sebe kori.
Prožeta mislima o onom što biva
Kako li je drugačije od onog što se sniva
Žalostan pogled prema nebu ona diže
I umorno diše
Okreće se Onom Koji dao je
Da bude 
Sad
I ovdje.
Naglo se trznu
Odjednom se zastidi
Kad uhvati da pogled joj
Pred Dostojanstvom dignut.
Stidi se, dušo, stidi!
Vidiš li klasje kako vjetru se ne opire
I kišu kako suho tle miluje
Ptičicu kako bolna najljepše pjesme daruje?
Stidi se, dušo, stidi
Pred Onim koji do pogleda tvoga dopire, stidi se!
Pala si prije neg' sve od sebe si dala
Uzoholila se, a tako si mala
Požalila se da otima se sve tvoje
A šta je tvoje kad ni ti svoja nisi?
Padni, dušo, sagni se!
Da zemlja te na nebesa uzdigne.
I zahvalno osmjehni se.
Jer, danas jesi
A ko zna hoće li te sutra biti
Pa vrijedi li
Boli
I plača
Kad znaš da sve Vječnom se vraća
I da svakim danom pomalo te nestaje
Ko zna, možda samo korak, dva
Ostalo je...
Do vječnosti
Gdje vjetar klasje miluje
I maj kišni nije
Gdje suza biser postaje
I u radosti vječno se ostaje
Gdje ptičije pjesme se ore
Tamo 
Gore.

Sestra: Sema Sad