A ja pred testom, najtežim testom, sam u mraku, odgovaram na pitanja. 

Nešto razmišljam...
Sutra da preselim, ništa se ne bi promijenilo u gradu. Ne očekujem da se promijeni, ali govorim o uobičajenom redosljedu.
Dan, najviše dva bi se pričalo po čaršiji kako je mlad dečko preselio. Naravno, roditelji i porodica bi to najteže podnijeli, zatim prijatelji...
Na hatar bi se išlo po običaju sedam do deset dana. Nakon toga, roditelji bi nastavili sa poslom. Teško, ali se mora.
Drugovi bi me često spominjali, ali kako vrijeme odmiče, odnosno, kako život nameće i to spominjanje bi se svelo na minimun.
Nastavili bi sa izlascima, sa druženjem, smijehom, fudbalom...životom.
Vjerovali ili ne, i roditelji kako vrijeme odmiče, počeli bi da žive, da se smiju, otac nastavio da gleda utakmice, itd.

U gradu, osim ona dva dana, niko me ne bi spomenuo, jer ljudi imaju svoje probleme. Kao da me nikada nije niti bilo!
A ja pred testom, najtežim testom, sam u mraku, odgovaram na pitanja. Nema nikoga, nemam podršku, ostavili me svi!
Biće dobro ukoliko sam Allaha stavio na prvo mjesto, a ne ljude koji su me zaboravili.

''O dunjaluče, spoznao sam tvoje želje! Idi varaj nekog drugog, a ne mene!''