srijeda, 12 Avgust 2020

hijabbhVisoko sudsko i tužilačko vijeće zabranjuje pokrivenim muslimankama nošenje hidžaba u pravosudnim institucijama, a muslimanke i muslimani, u znak neslaganja sa tom odlukom, izlaze na ulice u mirne šetnje, dostojanstveno poručujući da je hidžab izbor i pravo svake muslimanke. 

Neke  su osobe jedva dočekale slične vijesti kako bi “podigle svoj glas i pokazale otvorenu mržnju prema hidžabu, prema nama muslimankama i svemu što ima veze sa islamom.
Blago je reći da sam razočarana, zgrožena komentarima na društvenim mrežama u vezi sa ovim dešavanjima i nisam ni sanjala da ovako veliki broj ljudi u svojim prsima nosi mržnju prema nama. 

Najčešći komentari koje sam imala priliku da pročitam (a iz stida navodim “pristojnije” od njih) jesu sljedeći:
Vama nije mjesto ovdje, idite odavde u Aziju i arapske zemlje, fanatici  jedni!”
Nosite ga u kući, tome nije mjesto na ulici.”
“Svo zlo nam je došlo od ovakvih, sve ih istrijebiti treba!”

Osjećam veliku potrebu da se obratim ovim ljudima, pogotovo ovima koji pod muslimanskim imenima pišu ovakve uvrede, a, nažalost, mnogo ih je.

Ja sam rođena ovdje, malo prije rata. Prve godine svoga života provela sam pod granatama u izbjeglištvu, jer sve što sam imala, nestalo je u razbuktaloj vatri, dok su mi babu u logor odvodili, a mene u majčinom naručju u zarobljeništvu držali, sa cijelom mojom porodicom, bližom i daljom rodbinom.
Kada su svi bježali iz ove države, moja majka, koja je tada bila u Hrvatskoj sa mnom, te imala priliku da ode i dalje, vratila se u svoju domovinu, a nakon toga muža joj odvode u logor, a nju sa djetetom u zarobljeništvo. 
Ovdje sam odrasla, ovdje sam se školovala, ovdje sam porodicu osnovala i sve trenutke ovdje proživjela. Kada mi se pružila prilika da idem na Zapad, nisam željela ni pomisliti da odem odavde, iz svoje domovine. Na ovoj zemlji sam rođena, u ovoj ću zemlji, inšallah, da budem i ukopana. Ja drugu ne želim!

Pa, ko ima pravo meni da govori i određuje gdje ću život da živim i da mi govori da iz svoje domovine idem samo radi svog komada platna na glavi?! Doduše, za mene je to mnogo više od toga, ali tebi ne predstavlja ništa više od pukog komada platna na glavi, koji, eto, ne možeš da gledaš, samo zato što ga ti ne nosiš ili ti se ne sviđa da ga drugi nose. Živim u demokratski uređenoj državi, gdje mi se garantuju moja prava, koja mi ti želiš uskratiti. Kažeš da mene i ovakve poput mene treba otjerati, istrijebiti, jer u ovoj zemlji nema mjesta za ovakve. Tvoje se izjave ništa ne razlikuju od izjava onih koji zagovaraju fašizam. 

Ja sam rođena na ovom tlu! Moja majka, nena, pranena, i moje dalje pretkinje, sve su bile pokrivene. Nisu došle iz Azije, niti su bile Arapkinje. Mi smo ponosne Bošnjakinje, i moje će kćerke, inšallah, da budu. Mi smo vijekovima ovdje i, uz Allahovu pomoć, ostat ćemo! Muslimanke su stoljećima ovdje bile pokrivene, i to većina njih. Dok uporno pokušavate da nametnete kako su hidžab donijeli neki “novokomponovani” muslimani, naša historija, tradicija i slike naših pranana govore suprotno. Bosna je moja koliko i tvoja!

Kažete da mom hidžabu nije mjesto na ulici, već u kući. Zašto bi nečijem minjaku bilo mjesto na ulici, a mom hidžabu ne bi? Po kojim se to mjerilima mjeri i po kojem osnovu? 
Uporno pokušavate da nametnete mišljenje kako smo mi muslimanke u islamu degradirane, zatvorene, od naših muškaraca potlačene, pa kada vam dokažemo da nismo, kada pokažemo kako smo i sa našim hidžabima obrazovane, uspješne na mnogim poljima, onda promijenite način, pa vi postanete oni koji nas ustvari žele tlačiti, zatvoriti i ugnjetavati.  

Ja sam muslimanka. Moja je  vjera islam. Moj hidžab je moj identitet. Ja nisam pristrasna, mene moja vjera uči da budem pravedna, bez obzira o kome i o čemu se radilo. Mene moja vjera odgaja da budem bolji čovjek, uči me da činim samo dobro, da pozivam u dobro, da se klonim loših stvari. Moja me vjera uči da budem moralna, poštena, prema ljudima plemenita. Trudim se da od mene nikoga ni glava ne zaboli, a kamoli šta više. Moj hidžab nikome nikakvu štetu ne nanosi. Moja država, moje komšije, moji sugrađani mirni su od mene, i uvijek će i biti. Dobro im učiniti mogu, ali zlo nikako. Tako me moj hidžab odgaja, tome me moja vjera uči. Tako odgaja svaku od nas.

Moj Stvoritelj, vaš Stvoritelj, naredio mi je da nosim hidžab, da se njime skrijem i zaštitim. Ja želim da budem Njemu poslušna. Ko ima pravo da prigovori nekome što je poslušan Gospodaru nebesa i Zemlje?! 

Ummu Sara Žužić