nedjelja, 24 Juni 2018

hijabiHidžab.
Da taj komad platna zna samo koliko se ratova, borbi vodi da se dobije...


Da zna samo koliko se mnogo tih nevinih i krhkih ženskih bića bore kao prave lavice da bi došle do njega. Ali, upravo zato što to nije samo komad platna. To je mnogo više od toga. To je život, to je ljubav i to je odraz naše ličnosti. Time pokazujemo ko smo i šta smo, odakle smo i kamo idemo. Time pokazujemo šta nam je najvažnije na ovome svijetu, za čim težimo i pokazujemo koliko smo hrabre biti drugačije u moru istih,  gdje se svaka lađa naginje onako kako bura mode puše.

Time dokazujemo da nismo obična roba da se tako olahko prodajemo, pokazujemo da smo vrijedne i zaštićene, da nismo na dohvat ruke, da moramo biti poštovane i cijenjene. Dokazujemo da je naše tijelo-naše tijelo, i ne treba da bude svačije. Ali, mnogi nažalost ne razumiju... 

Ovdje počinje i moja priča, u nizu svih onih priča koje sam redovno čitala o hidžabu. Ovdje počinju one gorke, vrele suze puštene zbog svake priče koju bi čitala i maštala o tome da ću jednog dana i ja je možda napisati. A evo pišem je. Iz dubine srca, iz onoga kutka koji pokušavam da zatvorim, da rane prebolim, da dušu smirim, ali ne ide. Ožiljci i nakon svih zacijeljivanja ostaju, htjeli mi to ili ne. Da su to barem rane onih koji su u našem životu malo navratili pa nas ranili, pa otišli. Nasuprot, to su oni koji su u našem životu od početka i koji su svaki dan upleteni u naša životna dešavanja. 

Ali, Allah iskušava onoga koga On voli. Elhamdulillah! 
Prije mnogo godina, javila mi se želja da se pokrijem. Da stavim tu krunu i da budem ponosna. I sve to kao jedno nezrelo, žensko biće sam zamišljala jako jednostavno. Ustanem, pokrijem se i živim s tim sasvim normalno. Na par mjeseci prije Ramazana odlučim da se pokrijem. I sve bajno sam to sebi zamislila, odjeću skupljala i sva u sreći čekala taj dan. Mada, uvijek sam imala strah od toga kako će moja majka reagovat na to, jer uopšte me nije podržavala u tome. 

Ja zaista imam divnu majku koja se cijeli život brine o meni i mnogo je volim, ali u tome me nije nikad podržavala. Kako se koji dan primicao, moja sreća je bivala sve veća, ali i strah od reakcije. Međutim, ja sam to čvrsto odlučila i nema odustajanja.
Dan prije nego ću se pokriti napišem pismo majki i ocu u kojem emotivo opisujem svoje stanje tuge zbog toga što nemam hidžaba i podsjećam ih na to da ako me vole da mi žele Džennet. Nakon čitanja mog  pisma, majka mi pred vlastitim očima cijepa pismo i govori da od toga nema ništa. Onda sam ja vidjela koliko je sati. Vidjela sam kolika borba je ispred mene. Ali nema odustajanja, šta je tu je. Sledeći dan se ja pokrivam. Taj dan kad sam se pokušala pokrit, voljela bih vam stvarno opisati, ali nemam snage.  Ono što sam doživjela od majke koja me ispod srca nosila 9 mjeseci ne bih poželjela nikome ni u snu. Ni zamisliti ne možete koliko je šejtan spreman nekoga zavesti i koliko je taj neko spreman se tome odazvati, pa da čak ne vidi šta radi iako je njegovo dijete u pitanju.

Te dane, te noćne more nikad zaboraviti ne mogu, i da mogu ne želim, jer uvijek me podsjeti da je samo Allah Taj koji je uvijek tu za nas. Samo On, subhanehu ve te'ala, je naš Zaštitnik i Pomagač i samo On daje izlaz i olakšanje. Prošle su godine od tog događaja, koji je mene naučio da ne vjerujem nikome, jer me i rođena majka izdala, da se samo na Allaha oslanjam i da od Njega pomoć tražim, jer On je uvijek tu. Te noći, preko koje sam odrasla i ''sazrela'', shvatila sam da život tako teče, da nema insana koji nema neki problem i da ćemo jedino u Džennetu biti istinski sretni. Hvala Allahu koji mi je dao da okusim te gorke trenutke, jer prvo sam ponosna na sebe šta sam preživjela i da sam izašla jača, a drugo što sam dobila lekciju života. Ali, ipak ova priča ima sretan kraj, elhamdulillah. 

Naime, par godina nakon svega, nakon svih dešavanja, emocije nikad nisam mogla vratiti na isto, niti ću ikad moći, ali pokrila sam se. Odselila sam se od roditelja i učinila taj korak, sama u dalekom svijetu, bez igdje ikoga svoga, ali imam Allaha za Zaštitnika i On mi je doista dovoljan. Nikad ne odustajte od onoga što želite. I nikad nemojte gubiti nadu u Njegovu milost. On je doista uvijek tu i odazvaće vam se uvijek, samo strpite se, o Allahovi robovi. Čekajte rješenje i izlaz od Onoga koji vam je i nevolju podario, ali za vaše dobro samo. U svemu ima hajra, nemojte nikad žaliti za onim što ste prošle ili što vas je zadesilo. Znajte, Allah to daje samo da vama bude bolje. Jer doista je tako.  Borite se za ono što želite i samo dovite. 

Za Muslimanku.org piše sestra A.K.