Moja snaha je preselila prije dva mjeseca. Svi su je ismijavali jer je bila visočija i zdravija od mog sina. Bez obzira šta su ovi zlonamjerni ljudi govorili, na kraju je ona vremenom postala naša kćerka. Moja žena mi je često govorila da pred drugim snahama ne pokazujem svoju naklonost prema Nuridži. Ali ona je bila drugačija od svih, pa kako onda da je ne hvalim zbog njene dobrote.

Svi su bili ljubomorni na Nuri, a da, moja žena i ja smo je zvali Nuri. Nakon što sam podijelio svoju imovinu među djecom, ostao mi je mali dio novca koji sam namijenio za svoj hadž. Nisam mogao snositi troškove hadža za moju ženu. Kada je ona upitala našu djecu za novac, oni su rekli da nema smisla slati slijepu majku na hadž. Moja žena je izgubila vidi prije mnogo godina. Gledao sam je kako danima plače dok sam se pripremao za hadž. Jednog dana, Nuri je pozvala sve, dok je stajala iza zastora dodala je paketić našem starijem sinu. Nuri je prodala svoje zlato i dodala još novca kojeg je dobila od nasljedstva svojih roditelja. Ona je tražila od mog sina da uplati hadž za nju i moju ženu. Niko nije izustio ni riječ zahvalnosti jedino sam vidio kako su mojoj slijepoj ženi oči zasvjetlucale.
Ljudi imaju običaj reći da bez obzira šta god da se dogodi, snaha nikada ne može biti poput kćerke. Nuri nije mogla postati moja kćerka, ona je postala naš sin. Tokom hadža, Nuri je nosila na leđima moju ženu kako bi obavila sve obrede hadža. Moja žena se držala za nju kao dijete. Moja žena je preselila 2004. godine neposredno nakon što smo se vratili s hadža. Ne znam da li nam je Allah primio hadž ili nije, ali do posljednjeg daha moja snaha će biti u mojim dovama, i ja ću moliti Allaha da joj podari najveće deredže Dženneta.

Akaš, Bangladeš
Islambosna.ba