srijeda, 12 Avgust 2020

sirijaa(Ako nisi do sada, još uvijek možeš da učiniš nešto za nedužne! )

Ispričavam ti se Sirijo...
Ne poslah ti sina, a ni muža. Samu sebe u službu ti ne stavih.
Od svoje hrane ti ne odvadih, ni bočicu lijeka ne proslijedih, a potrebna si toga…
I tople ćebadi ti treba, i malo mira, komad neba svijetloga… Znam. Nekoć  je i meni to bila želja...
Da ti kažem da će ti neko to uskoro i pribaviti, da te lažem?!
Ne mogu. Mene jesu.
Moj narod cijeli.
Čekali smo... Da kažem dugo ili kratko, neću biti precizna jer vrijeme nismo brojali minutama, već MRTVIMA. Znači, predugo smo čekali da shvatimo kako pomoć samo od Moćnoga treba očekivati.

Ne poričem, možda će tvojim ženama nekakav CVIJET i poslati, kao onima iz KABULA, ali tek kasnije kada te "oslobode". Ne vrijedi taj cvijet ni jedne suze majčinske, ali njima to nije ni bitno. Mahat će ponosno njime, dokazujući da se bore za tvoja prava. U zanosu krv, što im klizi niz podlaktice, primjetiti neće. Mrgav je to cvijet.


Ne čekaj Sirijo... ne čekaj moje isprike, ni njihove izlike... Izvinjenja nikakva ne očekuj. Izgorjet ćeš u toj vatri čekanja.
Gospodaru se svome okreni i tu ćeš naći ponos i spas.

Ovo piskaranje moje sitno, par redaka jadnih što ti dajem, pomoći ti neće. Ali dova koju ti srcem učim u horu sa milion drugih glasova, Allahovom voljom, pomoći ti može.


Gospodaru naš, vrati slavu narodu sirijskome, slavu što u povratku je Tebi, Jedinome, Silnom, Hvale dostojnom.
Dani poniženja i nepravde odužiše se mnogo, al' učini da se historija osvjedoči Tvojom moći nad silnicima...
Tebi to nije teško, jer kada Ti nešto želiš da se desi, za to samo kažeš: "Budi!" i ono bude...

Enesa Hotić