utorak, 17 Oktobar 2017

kaba











Kao da sam ponovo progledala poslije namaza u haremu Kabe: 

 “Kad biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih mogli pobrojati...” 

Dok sam sjedila i čekala akšam-namaz, pored mene, s moje desne strane, sjela je jedna sestra. Nazvala sam selam, ali mi nije odgovorila. Pomislih da je sigurno umorna i da me nije čula, pa sam počela ponavljati Kur’an i nisam ni primijetila da je druga sestra došla i sjela s moje lijeve strane. Počeo je učiti ikamet. Svi smo ustali i stali u saf, izuzev sestre koja je sjedila s moje lijeve strane. Kada je učač, moj omiljeni učač Sudeis počeo učiti Fatihu, u glasu kao da mu se osjetio jecaj, ali kada je zaučio suru Eš-Šems, tada je glasno zajecao i šejh, ali i svi mi koji smo klanjali za njim. La havle ve la kuvvete ila billah! To je osjećaj koji poznaju samo oni koji su klanjali u Haremu.

Gledaš Kabu, ispred nje na hiljade Allahovih robova plače, pa i svi u safu u kojem si ti. Ajeti ulaze u srce i tu ostanu, a duša sve mekša i mekša. Nakon selama i zikra, klanja se dženaza-namaz (kao i uvijek ili djeci ili odraslima). Tada pomislih zašto ne bih poselamila opet ove dvije sestre koje su bile sjele pored mene. Poselamih ih, i ova s desne strane opet ne odgovori, ali stavi ruku na grudi i sagnu glavu te se blago nasmiješi s puno topline. Druga mi odgovori i upita me odakle sam te s njom malo popričah. Prođe nekoliko minuta. Po ovu sestru koja mi nije odgovorila na selam dođe,  mislim, majka koja joj je rukama objašnjavala da moraju ići. I ja shvatih da je ona nijema. 

Ona se okrenu, opet mi se nasmiješi i pruži ruku. Sačekala sam da se udalji i tada obrisah suzu koja je krenula niz moje lice. U tom trenutku okrenula sam se i vidjela da neke dvije žene podižu sestru do mene i stavljaju u invalidska kolica. Onu što je do prije nekoliko sekundi sa mnom pričala i izgledala kao najsretnija žena. Ustadoh i poselamih se s njom i zagrlih je. A onda... sjela sam i plakala..., a evo i sad dok pišem ovo i dijelim sa vama ide pokoja suza...  Subhanallah! Nisam ni slutila da poslije najljepšeg namaza koji će mi zasigurno ostati u sjećanju, uvidim i blagodati kojima me je On počastio. Pogledah u svoje noge, imam ih, mogu hodati njima, mogu govoriti i učiti Allahovu Knjigu. I onda se sjetih ajeta iz sure Er-Rahman: “Pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?”  

Drage moje sestre, često se žalimo kako nemamo ovo ili ono, a nismo ni svjesne šta sve imamo. Budimo zahvalne Uzvišenom svake minute jer da nije Njegove milosti prema nama, mi bismo propali. Mi imamo sve, pa neko malo iskušenje nas slomi i svi vide da smo tužni, a na licu ove dvije sestre (koje možda više nikad neću vidjeti, ali ih neću zaboraviti) nije se primijetio ni trun tuge, već samo zadovoljstvo i ljubav prema Allahovoj vjeri. Molim Allaha da ih čuva svakog zla i sve vas, i molim Ga da nas u Džennetu sastavi, pa da nam ova prva nazove selam, a druga da prošeta s nama džennetskim vrtovima! Amin!  
“Ako budete zahvalni, On će tim biti zadovoljan...” (Kur’an)  

Ajtana Čeković


                         mekkaa