nedjelja, 19 Novembar 2017
noc muslimaJoš kao djevojčica od trinaest godina noći sam provodila u čitanju knjiga. U to vrijeme nismo imali struje i sve knjige čitala sam uz svjetlost svijeća. Uz sve te knjige polahko se gradio moj karakter i psihički sam sazrela veoma rano. Nisam čitala priče za djecu, čitala sam romane iz svjetske književnosti koji nisu bili prilagođeni mom uzrastu.

U tom vremenu pročitala sam Tolstojev “Rat i mir”, roman podijeljen u četiri ogromna toma, i sjećam se da su me u školi zadirkivali kako čitam “biblije”, svaki put kada bi me vidjeli da nosim velike “knjižurine”, kako su ih nazivali.
Tog ljeta kada sam, nakon duže pauze, uz svjetlost svijeća ponovo počela čitati, nešto u meni reklo mi je da trebam konačno pročitati Kur’an. Kao i mnogima, bili su mi poznati neki dijelovi iz Kur’ana, ali nikada nisam pročitala cijeli Kur’an, i pitala sam se zašto nisam i šta me spriječilo u tome. Osim toga, počela sam sanjati snove u kojima mi je dolazila jasna poruka da je vrijeme da se vratim svojim korijenima.

A šta su moji korijeni? Ja sam rođena muslimanka, u čijim venama teče i pomalo srpske, mađarske, pa čak i ciganske krvi. Majka od moje majke bila je Mađarica, a otac Srbin, bijeli Ciganin. Moja majka bila je protestantkinja, redovno je išla u crkvu i molila se Bogu. Vjerovala je u Jednog Boga i nije vjerovala u kipove, slijedeći ono što se kaže u prvoj od Deset zapovijedi:
“Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz Mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer Ja, Gospod, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.”

Moja je majka odrasla u sirotištu, zbog čega se kroz život uglavnom morala boriti sama. Njoj religija nije bila usađena odgojem, koliko se formirala sopstvenim ubjeđenjem. Pošto je bila dobra kršćanka, lahko joj je bilo da kasnije postane dobra muslimanka. Moj otac nikada nije vršio pritisak na nju u tom smislu. Ona je jednostavno pročitala Kur’an i shvatila je da je to prava vjera za nju.
Da se vratim na ono o čemu sam počela. Dakle, još kao mala bila sam svjesna Božije veličine i mogu da kažem da sam uvijek voljela Allaha.
Suze mi krenuše kada ovo napisah.

Zaista, nijednog trenutka nisam Ga prestala voljeti. Samo sam u jednom periodu mislila da je On prestao voljeti mene, zbog mog griješenja. Nisam bila svjesna veličine Njegovog oprosta. Mislila sam da je za mene unaprijed pripremljen Džehennem.
Po učenju sam bila najbolja od sve djece u džamiji i hodža me hvalio na sva usta, pričajući i na džumi o meni. Kada god bi proučio salavat, meni bi dao 10 KM da sebi šta kupim.
I ne znam šta se desilo poslije.
U suštini, teško je i objasniti šta se desilo. Niko nije vodio računa o meni. Roditelji su bili zauzeti stalnim svađama. Nisam imala djetinjstvo, imala sam patnju i preranu zrelost. Zato želim da moj sin ima djetinjstvo, ali to neće moći u ovoj kući, gdje su svađe i prepirke čak i za ramazan.
Svako mora biti dijete. Zašto ja nisam mogla biti dijete? Zašto sam morala sve razumjeti, kada me to razumijevanje tako povređivalo.

Kada sam imala petnaest godina, već sam bila spremna za brak. Uistinu, ja sam o tome mnogo razmišljala, i bilo mi je nezamislivo da imam više od jednog muškarca u životu.
Ali zašto da vas zamaram svim tim detaljima iz svoje mladosti (kao sad sam stara), kada bih zapravo trebala već jednom početi da razjašnjavam naslov ovog posta.
Da bih to uradila, bit će dovoljno da samo ispričam nekoliko svojih snova, i ništa više. Tako sam jedne noći sanjala sljedeći san:
Vozim se biciklom kroz neki prelijep predio. Sa obje strane staze kojom sam se vozila, bilo je mezarje. Bili su muslimanski spomenici, ali su na njima bile i slike ljudi koji su tu ukopani. Koliko se sjećam, to su bile slike mlađih osoba. Najednom, začu se ezan. Ja siđoh sa bicikla i zapitah se gdje bih mogla da klanjam. I onda prostrijeh nešto na po staze kojom sam se maločas vozila i počeh da klanjam.

Snovi sa ezanom počeli su se ponavljati. Nije više bilo slika u tim snovima, samo ezan. Mogla sam se zakleti da čujem ezan iznad svoje glave. Budio me taj ezan. Pogledala bih na sat, ali još nije bilo vrijeme za sabah, pa da kažem da sam čula ezan sa gradske džamije, a ne u svom snu. Nije to bio toliko ni san, koliko mi se činilo da mi neko na uho uči ezan dok spavam.
Moje čitanje Kur’ana bilo je sve intenzivnije. Jedne noći nekako mi je bilo mrsko da išta čitam, te sam ranije legla spavati, govoreći sebi da ću se probuditi u toku noći kada malo odspavam. Inače, kada kažem sebi da ću se probuditi, ja se i probudim, ne treba mi nikakav alarm, i to je bar meni nekako zanimljivo. I tako sam se probudila u toku noći, ali mi je bilo mrsko da se podignem iz kreveta, te sam se nastavila prevrtati po krevetu, u mislima odgađajući svoju namjeru da ustanem i da nastavim čitati Kur’an. Kada sam ponovo zaspala, a to je bilo na samo nekoliko sekundi, u tih nekoliko sekundi sanjala sam jako kratak san:
Sanjam nebo i na njemu jedan prelijep oblak. I kao ja kažem tom nebu, gledajući u onaj oblak: “E moje nebo, da li ćeš ti ikad pasti na mene?”, tačno tim riječima. Istog trena kada sam to izgovorila, strahovitom brzinom oblak je
pao na mene. Osjetila sam njegovu hladnoću. To nije bila obična hladnoća, bila je jeziva, toliko jeziva da sam se probudila sva prestrašena.
Shvatila sam to kao neko upozorenje za moju nemarnost i lijenost u pogledu obaveza prema Allahu.
I tako sam nedugo zatim klanjala i prvi sabah. Moje vraćanje vjeri nije bio tako brz proces, ali ne može sve odjednom. Taj proces još uvijek traje i trajat će sve do moje smrti. Prostora za popravljanje ima tako mnogo da je glupost da čovjek ikad kaže da je potpuno zadovoljan sam sa sobom i svojim imanom.

Autorica: Azra Omerović-Olovčić
Pobjednički tekst  za najbolji literarni rad portala muslimanka.org, na temu ''Moj povratak Allahu''