"Abazu sam upoznala u grad biblioteci u Maglaju, bila sam nova u gradu, a vidim djevojku ispred mene sa izabranom knjigom.

Radilo se knjizi "Bila sam narkoman". I sada se sjećam smeđkasto-sivog omota knjige koju sam kasnije pročitala za 5 dana. Zapričale smo se u vezi knjige i onda sam primjetila trudnički stomačić. Izašle smo i pitala sam je u kojem dijelu grada živi, a ona mi je pokazala u pravcu Gradine..."

"Zračila je pozitivnošću, načitana i obrazovana mlada žena. Sa Abazom sam kasnije redovno išla na ginekološke preglede sve dok ona nije rodila. Meni je tada bio početak osmog mjeseca trudnoće. Mislila sam da joj je brak savršen. Njezin Samir vazda joj je u društvu tepao i bio nježan..."
"Shvatala sam Abazinu bol, suosjećala sam sa njom. Ali kako da joj pomognem kad ni sama sebi pomoći ne mogu. Abaza mi nikada nije ispričala sve šta se dešavalo, ali mi je jednom u povjerenju kada smo se vraćale sa kontrole od ljekara rekla:
- Znaš Džejna, ne volim ga više. Niti ću ga ikad više voljeti. Umrlo je nešto u meni. Taj osjećaj prema njemu. Nasilan je, ispočetka je to bilo zapostavljanje. Zatim nametanje više obaveza. Štedila sam na hrani, njemu za duhan i čarape. Počeo me psihički ranjavati; šta si ovo sklepala za jelo, ne znaš ti šta je muško zato si se uzdigla, traži od svojih ako ti šta treba, nisam gaća pošteno imala. Samo troje cijelu godinu, peri i mijenjaj svaki dan. Rubovi me više paraju, ispralo se to. A vidjela si moja Džejna, onaj dan kod mame moradoh dati prstenje, oba mamina za 5 kila krompira i njemu 100 gr duhana. Ni hvala, moja Džejna. Ni hvala. Trudnu me silovao više puta. Nisam mogla, kažem mu da me žgaravica ubi. A gdje i neće od onakve hrane. Lunch paketi, Bog sami zna odakle je došlo. Mlijeka ne okusih mjesecima, sem onu prašinu iz humanitarne. Nije mi do toga, povratiću. A on meni na to: - Ne voliš me više, sigurno ima neko drugi. Previše si sama kad mene nema. Nemaš svekra, svekrve radiš šta hoćeš i opet ti teško biti žensko. 

Navalio je to veče na mene, opirala sam se i pustila jer nema fajde. Kasnije sam krvarila 11 dana, ni sama ne znam kako nisam bebu izgubila.
- Zašto se ne raziđete? - upitala sam je i sama shvativši kakvo glupo pitanje sam joj postavila.
- Ne smijem Džejna, ubiće me otac. Nemam nikoga ko bi me zaštitio sa muške strane i Samir to zna. Na početku trudnoće, htjela sam se razvesti i otišla sam svojima sve ispričala. Samir došao kumi oca, kumi majku. Voli me. Baciće bombu, ubiće se. Vidi ništa mu nije upalilo pa reče ocu: - Ona ima drugog i vi to podržavate, ja nisam dovoljno dobar za nju. Svi znaju osim mene.
S kim da ga varam draga Džejna u ovaj vakat, puca na sve strane, obući se lijepo ne mogu jer nemam. Ali je bilo bitno da on ubaci sumnju mojima, a znaš i sama kakvi su. Otac mi se okrenu i upita: - Šta on priča? Jel istina? 
- Laže, ako je on takav što na mene prebacuje. On nikad nije kući, a ne ja. - rekla sam ocu. - Znaš ti dobro, znaš. Sve ti znaš i zadnji put te zovem da ideš sa mnom inače ću sve javno reći. Znaće svako kakva si. Ovako ću i pokriti tvoju sramotu - bez ikakvih konkretnih stvari, imena prijetio je i znao da me ima u šaci jer poznavao je dobro mog oca.
- Neću! - rekla sam moja Džejna, ali sam osjetila udarac u leđa otac me gurnuo i utrčao u kuću. Izašao je sa nožem mašući i galameći da će kurvu lično ubiti. Pritrčao je amidžić koji je bio tu, mama i oteli mu nož iz ruku. Otišla sam tada moja Džejna od mojih, a moj Samir je dobio razriješene ruke da radi šta mu volja.
 
Evo porodila sam se prije 25 dana, juče mu je žensko na um palo. Ne mogu, sva sam u šavovima. Nahlađena sam, rana me boli, bradavice me bole od dojenja. Krvarim na sve strane a on umjesto kakav lijek da nabavi njemu do toga..."
"Da mi nije komšinica koje skuhaju i donesu hrane dok sam porođena Bog zna šta bi sa mnom bilo. Imam hvala Bogu barem mlijeka pa ga mogu dojiti. Izašao je iz kuće i vratio se sutra u podne rekao mi da je sad rahat a i ja. Znala sam ja da on ima druge, ne samo jednu, primjeti se to. Kažem mu da se smiri malo kako ga nije stid porođenu ženu ostaviti tako samu u noć još je dobio slobodno od vojske. A on meni na to: - Ako ti se ne sviđa znaš gdje su vrata. I da znaš kad god ti nećeš nađe se neka što hoće. 
Evo čekala sam da ode i došla mami, vratila sam se. Otac neće ni da čuje za dijete, hoće da ga vratim. A mati mi reče da biram ili most ili pruga. Kome da ga vratim Džejna, kad moj Keno ima samo mene. Niti mogu više, utroba me boli, psihički sam loše, svašta mislim, svaki dan plačem. 

Kažem joj da je to sigurno postporođajna depresija.
- Mah ovo je bezobrazluk ljudi, ako mi šta bude molim te reci mami nek mi pazi Kenu i da ga ocu ne da. Progledaće i moja mati jednog dana, neću im uvijek ja biti sramota i bruka. 
Nisam mogla tu veče da spavam nikako, razmišljala sam o Abazi, sebi, običajima, tom zatvoru kojeg smo sami sebi nametnuli.
Abaza je nekako vojnim sanitetom prošla kroz Žepče do Zenice na slobodnu teritoriju, Keno se razbolio gubio tečnost te su ih sa nekoliko ranjenika iz improvizovane bolnice u Maglaju prebacili za Zenicu.
Samir joj je pravio velike probleme ne ostavljajući je na miru. Želeći da je vrati i ubijedivši Abazinog oca da je voli i da se promijenio. 
Kada se Abaza vratila iz Zenice nakon dvadesetodnevnog boravka u bolnici, dočekao ju je Samir da idu njihovoj kući. Otac je bi izričit da dijete ne može ostati pa se Abaza vratila Samiru. Nakon 5 dana rijeka Bosna je izbacila tijelo žene. Bila je to Abaza samo brojka u statistici, a za mene mlada žena koju i danas pamtim po njenom osmijehu i zadnjim danima života. U njezinim očima vidio se bol i jedan bezdan iz kojeg sama nije mogla izaći. Tek kasnije sam shvatila sve ono što mi je govorila. Gledala sam Abazinog Kenu kako odrasta. Pratila sam ga svih 20 godina. Kao dijete, tinejdžer i uspješni student Građevinskog fakulteta u Sarajevu. Abazina majka je preuzela brigu o Keni odmah nakon Abazine dženaze. Pamtim njene riječi kada sam otišla na žalost: - Svojim rukama sam iskopala kabur mojoj Abazi.

Razmišljala sam o tom bremenu koje je nametnuto ženi generacijama prije i još se zadržalo u generacijama 19. i 20. vijeka. U pagansko vrijeme su živu žensku djecu zakopavali radi sramote, a i ovi danas u 21. vijeku žive nas sahranjuju. Kakvi smo mi to ljudi ako po pitanju svetinje braka pravila važe samo za ženu. Ako kaže javno NE, nasilniku i nasilju biva razapeta na stubu morala. Okarakterisana i prozvana najgorim mogućim imenima samo da bi se nahranila sujeta onih koji ne mogu više da upravljaju sa njom. A takvi znaju gdje će prvo udariti - na čast žene. Jer ako je ne može posjedovati mr ON neće je imati nijedan drugi..."

Begovica @
Iz knjige u pripremi...