srijeda, 26 Septembar 2018

hijab5Sjećam se kad sam se pokrila. Bilo je to prije više od četiri godine. Ustvari, skoro pet. Februar, petnaesti. Najljepši dan. Najsunčaniji i  najsvjetliji – u mome srcu. Iako, realno ne znam kakvo je zaista bilo vrijeme. Nije bilo ni bitno kad sam ja nosila proljeće u svojoj duši. Letjela sam gradom taj dan. Milovalo me Sarajevo, kao nikad do tad. Divilo se mome hidžabu. Mojoj kruni na dunjaluku, i na Ahiretu, inšallah.

 Kao da su se i svi ostali radovali mom proljeću. Kao da su mi čestitali na uspjehu. Na pobjedi nad šejtanom. Oh, kako je lijepo biti pokriven odjećom stida, onom koju je Uzvišeni Gospodar  propisao.

Na svakom koraku primijećivala sam pokrivene sestre. Selamile su me i kao da su mi svojim osmijehom davale do znanja da i one znaju da je to moj prvi dan sa hidžabom.

Tad sam zavoljela cijeli dunjaluk. U mome srcu je bilo mjesta za sve one koji vole Allaha, subhanehu ve te'ala, i Njegovog  Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Mogla sam zagrliti svaku muslimanku koja je imala mahramu, poljubiti svaku nanu u džamiji… Ma čitav ummet bi mogao stati u moj zagrljaj…

To je bila istinska radost. Oslobađanje iz okova. Bijeg iz tamnice. Sve moje brige su nestale. Moja prsa su postala prostrana. Postala sam svjesna da je sa Allahom sve lahko.

Ja se možda  razlikujem  od većine vas koji ovo čitate, jer sam prvo stavila hidžab pa tek onda počela učiti vjeru. Da, imala sam neke osnove i uspostavljen namaz, ali ja čak nisam ni znali koji su propisi hidžaba. Zapravo, nisam znala da uopće postoje neki propisi.

Natovarena grijesima, molila sam Gospodara da mi pomogne, da olakša terete koji su bili natovareni na moja krhka, ljudska leđa, a On, Plemeniti, me je nadahnuo da pomislim da će hidžab biti najbolje rješenje. A i jeste, hidžab je bio najbolje rješenje.

Pokrila sam se onako kako sam viđala druge djevojke da se pokrivaju – hlače i tunika. Ukrašavala sam svoj hidžab, valjda jer sam jadna mislila da ću  ukrašenija biti draža Gospodaru,  neznajući da hidžab ne može biti ukras sam po sebi.  Vremenom sam napredovala.

Doslovno, hidžab je bio moja kapija u islam.

Dijelila sam svoju radost sa svima. Objašnjavala koliko me samo pokrivanje učinilo smjelijom i odlučnijom. Željela sam napredovati. Željela sam svima dati do znanja da je hidžab oslobađanje  a ne zatočeništvo, kao što mnogi misle. Moja mahrama me nije sputavala ni u čemu. Sve što sam zamislila postići, naravno što je u okvirima Šerijata, uspjela sam. I dan danas hrlim naprijed, sa mahramom i ubjeđenjem da je Allah na mojoj strani.

Od blagodati hidžaba jeste i to što se ljudi  preda mnom stide i ustručavaju se pričati svašta. Također, ne zovu me na mjesta koja ne dolikuju muslimanki. Elhamdulillah, olakšali su mi, pa ne moram objašnjavati da jednoj muslimanki nije mjesto svugdje.

I dan danas mojim bićem kolaju isti osjećaji. Ista, pa čak i veća ljubav prema hidžabu, prema Allahu, Uzvišenom, i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Možda više ne pokazujem tako očito koliko uživam, koliko sam ponosna i koliko se radujem svakoj muslimanki koja se pokrije. Radujem se i onim muslimankama koje ne nose hidžab, a malo im treba. Možda neka od njih, baš kao i ja što sam, traži bijeg od dunjalučkih briga i moli Allaha da joj otvori puteve. I razmišlja o hidžabu, kao rješenju. Ako si ti jedna od njih, mila moja sestrice, znaj da je hidžab najbolja zaštita. Ako te je Plemeniti Gospodar nadahnuo da razmišljaš o njemu, znaj da je to najbolje za tebe.

Dunjaluk prolazi, kao što vidiš. Neko se Allahu vrati mlad, a neko star. Mi ne znamo kad ćemo, ali barem se možemo pripremiti za taj povratak. Najbolje kako možemo – zaštitom, hidžabom. I dovom da Allah primi naš  ibadet nošenja hidžaba, koji bi mogao biti sebeb našeg ulaska u Džennet.

Suada Husić