ljubavv Kada danas neko izjavi da je moguća ljubav muškarca i žene koja nije započela zaljubljivanjem, ljudi ga gledaju čudno, kao da je poludio. Razlog takve reakcije je što smo kolektivno kao nepobitnu istinu usvojili uvjerenje da svaka prava ljubav mora da počne zaljubljivanjem. 
Zato ljudi koji žele da započnu odnos ljubavi čekaju da se pojavi prava osoba u koju će se snažno zaljubiti. Prepuštaju svom „srcu”, to jest intuiciji, da pronađe pravog ili pravu. Takođe se nijemo pretpostavlja da će, što je snažnija zaljubljenost, veća ljubav nakon nje doći.
Prema psihološkim mehanizmima na kojima su zasnovani, zaljubljenost i ljubav su dvije različite emocije. Dok je ljubav zasnovana na emocionalnom vezivanju, zaljubljenost je zasnovana na idealizaciji druge osobe. Kako ne postoje idealne osobe, već nam se to samo čini zbog projekcije našeg ideala na drugu osobu, idealizaciju je nemoguće dugotrajno održavati, tako da je zaljubljenost osjećanje koje ne može dugo da traje. A kada neko shvati da drugi nije idealan kao što mu se jedno vreme činilo, tada se razočara. 
I zato danas znamo da je zaljubljenost, kada je o osjećanjima riječ, prva faza razočaranja, a ne ljubavi. Za razliku od zaljubljenosti, ljubav je trajno i postojano osjećanje.
Naša opijenost predstavom da će nam ljubav donijeti životnu sreću, a koja dolazi iz našeg holivudizovanog kolektivnog nesvjesnog, omogućuje zaljubljenost, ali nas vodi u ljubavnu nesreću. Vrhunac naše arogancije i ignorancije je da smatramo da je zaljubljivanje jedini prirodni način započinjanja ljubavnih veza – da smatramo da drukčije nije moguće. 
Za razliku od čovjeka Zapada, koji u svom „znanju” da traži sreću u ljubavi postaje od njih sve udaljeniji i usamljeniji, čovjek Istoka i Juga u svom „neznanju” je mnogo srećniji. Tamo ljubavna veza ne započinje zaljubljivanjem, veze i brakovi su stabilni, a porodice su sa mnogo djece. Zato od njih treba da učimo kako da zavolimo bez zaljubljivanja.

dr. Zoran Milivojević, pisac, aktivista i psihoterapeut