četvrtak, 22 Avgust 2019

brak0Ako bi me neko upitao šta je najveći problem ovoga ummeta, da imam pravo ukazati na samo jednu stvar, to bi bio manjak osjećaja odgovornosti kod muškaraca. Prvo kod mene, a trudim se da se popravim, pa kod drugih, za koje se nadam da će se popraviti.
Mi muškarci volimo govoriti o svojoj liderskoj poziciji kao o nekoj časti. Kao o ponosu. A malo ko mu prilazi kao poziciji ogromne odgovornosti.
Uzet ću primjer braka jer o tome mnogi vole čitati, ali isto smatram i za bilo koji aspekt liderstva bez obzira na to o kakvoj se poziciji radi.
Navest ću dva primjera, odnosno dvije različite vrste odnosa braka koje sam primijetio kroz ponašanje braće. Prvi je izuzetno raširen, drugi toliko rijedak da ga je teže naći nego prsten u pustinji. A mora biti obratno!
Kada sjedim sa braćom i povuku se teme njihovih supruga i sestara općenito, obično bivam razočaran manjkom odgovornosti mnoge braće. Govoreći o svojim suprugama. mnogi to okreću na šalu. Nema nikakve ozbiljnosti. “Kakva ona, ima da sluša...”, pa smijeh grohotom. “Ih, vidjet ćeš ti kad se oženiš kako je...” Čak sam doživio da sjedim sa bratom, zove ga supruga, neće da se javi. Hoće da ispadne frajer, kako on smije odbiti njen poziv. “Šta me ima sada zvati, neka čeka...” Drugi brat se javio i bukvalno podrugljivo kaže: “Šta’s? Ma daj, bona, ko će sad to. Donijet ću ti noćas nešto da jedeš, ne mogu sad... Joj, nemoj biti dosadna.” Da ispadne frajer pred nama. Nivo huje koju sam osjetio u tim situacijama je neopisiv. Koliko su samo nezahvalni na blagodatima i koliko nisu svjesni emaneta koji im je povjeren! Interesantno je da se takvi uvijek razbježe kada treba donijeti tešku odluku i kada se treba odgovorno ponijeti. Valjda ostave frajerisanje samo da se iživljavaju nad suprugama pa im ponestane u teškim trenucima.
Drugi primjer je jednog brata koji je gromada od insana! Nikad nisam sreo njih dvoje a da se oboje ne smiju. Na mene je ostavio dojam upravo kada je zalijepio usta ovim gore damama od muškaraca.

Nismo se vidjeli dugo vremena i dogovorili smo se da se nađemo. Kaže on da može, ali desetak minuta i prekide. Ostade mi pitanje u glavi: “Zašto tako kratko, da ga nisam nešto uvrijedio ili slično?” I dolazi on i kaže: "Halalite mi, dogovorio sam se sa suprugom da ću izaći, ne mogu ostati, već samo da se selamim.”
Kad muške dame: “Aaa, pesko. Žena mu komanduje...”
Tada brat promijeni facu i obrati im se: “Je li vam nešto nije jasno? Imate neki problem? Volim ja svoju suprugu više nego sve vas zajedno! Imate s tim problem?” Šute kao zaliveni. “Imate li još nešto da kažete? Ima neko problem? Ona ima i uvijek će imati veći stepen kod mene nego svi vi zajedno. Sikter i jezik za zube. Moju suprugu u usta ne uzimajte.”

Pravi muški odgovor. I taj brat uvijek ispunjava emanete, ne boji se izazova. Timovi koje on vodi uvijek uspiju u naumu. Ali kod njega se prioriteti uvijek znaju. Sto puta sam ga čuo da supruzi kaže: “Volim te.” Svaki poziv završava tim riječima. Jer, zna da je ona njegov emanet. Njeno zdravlje i sreća neki su od najvažnijih emaneta koje nosi. Žena neće nikad ili možda jednom ti ponoviti “volim te” prva. Jer to nije njena dužnost, već naša, muška. Mi vodimo. I mi imamo emanet da diktiramo tempo i braka i svake druge stvari, bez izuzetka. Za stagnaciju uvijek su muškarci krivi, bez izuzetka. Jer to je emanet liderstva. 

Ne postoji ništa za što se više kajem od svog ponašanja u mladosti prema porodici! Tako mi Allaha, duša mi se razdire zbog načina na koji sam se ponašao prema onima koji me najviše vole. I to ću ispraviti, inšallah. Tada sam pronevjerio emanet, nikada više, inšallah.
Muškost i svjesnost obaveze koje su nam povjerene – kada to dvoje uskladimo i budemo izvršavali, promjena će brzo doći. Mi smo odgovorni za svoje i porodično mentalno zdravlje. Mi nismo pojedinci, već zajednica. I svako naše djelo ima posljedice za sve. Mi stanje mijenjamo, nabolje ili nagore, u onoj mjeri u kojoj budemo shvatili veličinu obaveze koju nosimo na plećima. I tu obavezu moram preuzeti jer smo muškarci. Hrabro, ponosno i časno!

Emir Poljarević