Kao kćerka imama imala sam želju u ime Allaha da stavim hidžab, međutim u vrijeme vladanja komunizma, posrednici komunističke vlade nisu dopuštali nošenje hidžaba jer bi te osobe bile diskrimirane u mom mjestu. Moj otac je umro veoma mlad na mojim rukama, imao je infarkt u četrdeset prvoj godini života. To se desilo pred samu agresiju. Sa mnogo tuge sam ga ispratila na najljepše mjesto, ahiret. 

Nakon njegove smrti sam stavila hidžab i nosila punih šest mjeseci, ali su mi ga drugi skinuli sa svojim komentarima i diskriminacijom. Poslije godinu dana sam se udala u porodicu koja i nije vjerski nastrojena. Nakon godinu dana rodila sam djevojčicu moje prvo blago. Zbog ratnih okolnosti moja kćerka se teško razboljela i sa punih osam mjeseci preselila na ahiret. Od tuge i žalosti sam se i ja razboljela. Psihički sam klonula, ali sjetila sam se da je to sve Allahova odredba i da ću i ja jednog dana otići na ahiret ka svojim voljenima i kod dragog Allaha. 

Kćerka mi je umrla 1993. godine za lijepi Ramazan, a u martu mjesecu 1994. godine sam rodila sina isto uz Ramazan i 1995. godine kćerku i tad je bio Ramazan. Znači za Ramazan mi je Allah uzeo dijete a dao mi dvoje. 

Elhamdulillah oni su mi živi i zdravi i već odrasli koji grade živote na ovom dunjaluku. Dobila sam i unuku hvala Allahu dragom na tom poklonu. Poslije ratne situacije počela sam da radim svoj zanat, to jest otvorila sam frizerski salon i radila 20 godina. Moj posao me spriječio da nosim hidžab, svoju krunu za kojom sam tako dugo žudjela. Ipak kad klanjam namaz i stanem pred dragog Gospodara onako sa mahramom dugom suknjom i dugim rukavima ispuni mi se duša, ali kad završim namaz moram to sve skinuti i obući ono što inače nose žene našeg podneblja. Svaki put mi bude teško i krivo kao da sama sebe varam a tako i dragog Allaha Estagfirullah. Jedini On je znao šta je u mom srcu i duši, uputio me na Pravi put i dao mi snage za dalje. Godine su prolazile, djeca odrastala i gradili svoju sreću a meni je uvijek falilo ono nešto a to je hidžab. Sve te godine sam gledala za ženama sa hidžabom i divila im se kako su lijepe i pokorne Allahu dragom. 

Godine 2018-te 28. oktobra sam čvrsto odlučila da se pokrijem definitivno, pa neka mi govore šta hoće oni koji se sa tim ne slažu, koji se ismijavaju a bajgi su muslimani. Taj dan je bio dan mog ponovnog rođenja i moje odluke da promijenim sebe i svoj cjelokupni način života. Dani su prolazili a ja najsretnija na svijetu, ponosna, prvi put u životu jer znam da će sada Allah biti zadovoljan sa mnom. Ljudi nisu bili zadovoljni. Počeli su mi govoriti: "Koliko te plaćaju što si pokrivena?". Omalovažavali su me i smijali mi se iza leđa.

Osjećala sam se kao na džihadu ali mi je porodica pomogla. Muž, sin i kći su me podržali a tako i sestre iz Oaze Tuzla i moja rođena sestra koja je pokrivena već dvije godine. Rekla bih još da me dojmila jedna sestra u koju sam srela u bolnici i koja je ulila mnogo nade i snage u život i koja me je još više podstakla da se pokrijem bez obzira na druge. Hvala ti Sabina, seko moja. Hvala svim daijama i daijkama koje slušam na na Youtube-u i drugima od kojih primam savjete o našoj lijepoj vjeri i našem poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi we sellem. 

Željela bih da podržim sve djevojke, žene a i starije žene jer nikad nije kasno pokriti se najljepšom krunom na svijetu a to je hidžab. Ne bojte se nekih loših ljudi i njihovih komentara, jer kakvi god Vi bili čak i najbolji pojedini će naći mahanu u Vama. Ja se nadam ako Allah da, da će se jednog dana ovaj dunjaluk smiriti i da će biti bolji život za muslimane i muslimanke koje prakticiraju pravu vjeru i slijede sunnet našeg resulullaha. 

Ovu priču sam napisala u znak zahvalnosti sestrama iz Oaze Tuzla koje su me posjetile dale mi veliku podršku i obradovale lijepim poklonima. Izvinjavam vam se seke moje što nisam napisala prije ovu priču jer sva moja osjećanja ne mogu stati na ovaj papir, ali eto potrudila sam se da ipak bude nešto dobro i korisno i za druge. Hvala vam, Allah vas nagradio. Volim vas mnogo sve u Oazi.

Sestra Edina