Osmi mart je praznik posvećen ženama i nastao je nakon borbe i protesta obespravljenih gladnih radnica, koje su bile tretirane kao jeftina radna snaga.
Visoko sudsko i tužilačko vijeće zabranjuje pokrivenim muslimankama nošenje hidžaba u pravosudnim institucijama, a muslimanke i muslimani, u znak neslaganja sa tom odlukom, izlaze na ulice u mirne šetnje, dostojanstveno poručujući da je hidžab izbor i pravo svake muslimanke.
Neke su osobe jedva dočekale slične vijesti kako bi “podigle svoj glas” i pokazale otvorenu mržnju prema hidžabu, prema nama muslimankama i svemu što ima veze sa islamom.
Blago je reći da sam razočarana, zgrožena komentarima na društvenim mrežama u vezi sa ovim dešavanjima i nisam ni sanjala da ovako veliki broj ljudi u svojim prsima nosi mržnju prema nama.
Najčešći komentari koje sam imala priliku da pročitam (a iz stida navodim “pristojnije” od njih) jesu sljedeći:
“Vama nije mjesto ovdje, idite odavde u Aziju i arapske zemlje, fanatici jedni!”
“Nosite ga u kući, tome nije mjesto na ulici.”
“Svo zlo nam je došlo od ovakvih, sve ih istrijebiti treba!”
Osjećam veliku potrebu da se obratim ovim ljudima, pogotovo ovima koji pod muslimanskim imenima pišu ovakve uvrede, a, nažalost, mnogo ih je.
Ja sam rođena ovdje, malo prije rata. Prve godine svoga života provela sam pod granatama u izbjeglištvu, jer sve što sam imala, nestalo je u razbuktaloj vatri, dok su mi babu u logor odvodili, a mene u majčinom naručju u zarobljeništvu držali, sa cijelom mojom porodicom, bližom i daljom rodbinom.
Kada su svi bježali iz ove države, moja majka, koja je tada bila u Hrvatskoj sa mnom, te imala priliku da ode i dalje, vratila se u svoju domovinu, a nakon toga muža joj odvode u logor, a nju sa djetetom u zarobljeništvo.
Ovdje sam odrasla, ovdje sam se školovala, ovdje sam porodicu osnovala i sve trenutke ovdje proživjela. Kada mi se pružila prilika da idem na Zapad, nisam željela ni pomisliti da odem odavde, iz svoje domovine. Na ovoj zemlji sam rođena, u ovoj ću zemlji, inšallah, da budem i ukopana. Ja drugu ne želim!
Pa, ko ima pravo meni da govori i određuje gdje ću život da živim i da mi govori da iz svoje domovine idem samo radi svog komada platna na glavi?! Doduše, za mene je to mnogo više od toga, ali tebi ne predstavlja ništa više od pukog komada platna na glavi, koji, eto, ne možeš da gledaš, samo zato što ga ti ne nosiš ili ti se ne sviđa da ga drugi nose. Živim u demokratski uređenoj državi, gdje mi se garantuju moja prava, koja mi ti želiš uskratiti. Kažeš da mene i ovakve poput mene treba otjerati, istrijebiti, jer u ovoj zemlji nema mjesta za ovakve. Tvoje se izjave ništa ne razlikuju od izjava onih koji zagovaraju fašizam.
Ja sam rođena na ovom tlu! Moja majka, nena, pranena, i moje dalje pretkinje, sve su bile pokrivene. Nisu došle iz Azije, niti su bile Arapkinje. Mi smo ponosne Bošnjakinje, i moje će kćerke, inšallah, da budu. Mi smo vijekovima ovdje i, uz Allahovu pomoć, ostat ćemo! Muslimanke su stoljećima ovdje bile pokrivene, i to većina njih. Dok uporno pokušavate da nametnete kako su hidžab donijeli neki “novokomponovani” muslimani, naša historija, tradicija i slike naših pranana govore suprotno. Bosna je moja koliko i tvoja!
Kažete da mom hidžabu nije mjesto na ulici, već u kući. Zašto bi nečijem minjaku bilo mjesto na ulici, a mom hidžabu ne bi? Po kojim se to mjerilima mjeri i po kojem osnovu?
Uporno pokušavate da nametnete mišljenje kako smo mi muslimanke u islamu degradirane, zatvorene, od naših muškaraca potlačene, pa kada vam dokažemo da nismo, kada pokažemo kako smo i sa našim hidžabima obrazovane, uspješne na mnogim poljima, onda promijenite način, pa vi postanete oni koji nas ustvari žele tlačiti, zatvoriti i ugnjetavati.
Ja sam muslimanka. Moja je vjera islam. Moj hidžab je moj identitet. Ja nisam pristrasna, mene moja vjera uči da budem pravedna, bez obzira o kome i o čemu se radilo. Mene moja vjera odgaja da budem bolji čovjek, uči me da činim samo dobro, da pozivam u dobro, da se klonim loših stvari. Moja me vjera uči da budem moralna, poštena, prema ljudima plemenita. Trudim se da od mene nikoga ni glava ne zaboli, a kamoli šta više. Moj hidžab nikome nikakvu štetu ne nanosi. Moja država, moje komšije, moji sugrađani mirni su od mene, i uvijek će i biti. Dobro im učiniti mogu, ali zlo nikako. Tako me moj hidžab odgaja, tome me moja vjera uči. Tako odgaja svaku od nas.
Moj Stvoritelj, vaš Stvoritelj, naredio mi je da nosim hidžab, da se njime skrijem i zaštitim. Ja želim da budem Njemu poslušna. Ko ima pravo da prigovori nekome što je poslušan Gospodaru nebesa i Zemlje?!
Ummu Sara Žužić
Sve češće imam priliku pročitati naslove i vijesti o tome kako se tamo negdje, neke hrabre, ponosne, vrle feministkinje, žrtvuju za nas jadne, zatvorene, potlačene muslimanke. Toliko se žrtvuju za našu slobodu da skinu svoju odjeću, pa gole paradiraju ulicama, noseći transparente kojima pozivaju na oslobađanje muslimanki i cijelom dunjaluku pokazuju svoja gola tijela, ponosne zbog svoje “slobode” i zbog toga što svima mogu pokazati svoje obnažene grudi…
I čitajući tako te vijesti, obuzme me tuga i bude mi istinski žao svake od njih. Bude mi žao što nisu svjesne svoje nesvijesti. Ja sam najslobodnija žena na dunjaluku! Ja, i svaka druga poput mene. Robujem svome Gospodaru i svakog trenutka uživam u tome. Toliko uživam da se osjećam poput ptice koja ima krila i može da preleti cijeli dunjaluk u jednom uzdahu. Mogla sam i ja da odaberem tu vašu “slobodu”, ali vaša sloboda ne grije dušu, ne daje krila, ona je prljava i ponižavajuća, a ja za sebe želim nešto ljepše, čišće i bolje.
Shvatite da ja ne želim biti oslobođena tom slobodom koju mi vi nudite! Ne želim da robujem modnim trendovima, da budem samo jedna u nizu istih, da budem vrednovana na osnovu svog izgleda. Ja imam dostojanstvo. Ja imam ponos. Ja za sebe tražim i želim više. Ja imam mnogo više da ponudim ovome svijetu, dunjaluku, ummetu. Moja inteligencija ne dozvoljava mi da podržavam ono što vi radite i nudite. Ja sam iznad toga.
Ja tražim poštovanje, jer mi ga je moja vjera ukazala. Ja imam velike ciljeve. Moji ciljevi su plemeniti i posebni. Ja sam stub svoje kuće, stub porodice, i svaka poput mene isto tako. Mi zajedno smo stub našeg društva. Mi odgajamo čestite generacije i nas su odgojile čestite majke, čije je obraze krasio stid.
Žao mi je što misliš da je taj život kojim ti živiš sloboda, jer nije. Zarobljena si svojim strastima i opčinjena slijeđenjem da nisi u stanju vidjeti istinsku ljepotu života. Zarobljena si svom tom šminkom bez koje ne izlaziš ni do prodavnice. Zarobljena si tim visokim potpeticama dok ideš ka zadimljenoj diskoteci u kojoj te čeka gomila muškaraca koji će, odmjeravajući te od glave do pete, ocjenjivati tvoj izgled i misliti da te zbog kratke mini suknje mogu kupiti jednim pićem.
Zarobljena si svim tim dijetama, jer valja obnažena stati pred kameru i “lijepo” izgledati. A najviše si zarobljena sobom, jer ti najbolje znaš kako je kad se osamiš sa sobom i svojim mislima, a ja znam da istinske sreće i zadovoljstva nema bez poslušnosti Onome koji nas je stvorio.
Pozivam te u slobodu, ime joj je islam!
Ummu Sara Žužić
Zanimljivo mi je to da mnogi ljudi danas, kada spomeneš džinne i šejtane, plaše se, drhte od straha, te se, nakon što čuju ili pročitaju nešto o tome, osvrću stalno oko sebe, okreću, jer imaju onaj osjećaj da je neko iza njih, da ih neko posmatra...a tek ako je kojim slučajem noć, pa trebaju sami u sobi zaspati...
Međutim, mnogi od njih, bar oni koje ja poznajem, ne obavljaju namaz, ne druže se sa Kur'anom (sami to priznaju), zaboravljaju na svoga Gospodara i ne izvršavaju obaveze prema Njemu. Drugim riječima, ne boje Ga se, jer da jesu, bili bi Mu poslušni u onim stvarima koje je strogo naredio da činimo.
Ali, džinna i šejtana se plaše. :)
On je stvorio i nas i njih. On je Onaj koji stalno motri na nas i poznaje naša srca bolje od nas samih. Njemu ništa nije skriveno, i ne možemo se sakriti od Njegovog pogleda, a džinni su samo Njegova stvorenja, poput nas.
Nama je dao zaštitu protiv njih, samo je trebamo na pravi način koristiti. Allahu ćemo se vratiti, i račun polagati, i mi i oni.
Pa od koga trebaš ustvari da strahuješ i čije kazne da se plašiš?!
Neki od ljudi čak za sebe kažu da su ateisti, da ne vjeruju u Boga. Oni vjeruju u nauku i da je sve ''Majka priroda'' stvorila i održava, ali se ipak plaše šejtana i džinna. :)
Allah u Kur'anu kaže: “To vam je samo šejtan (koji je) plašio pristalice svoje, pa ih se ne bojte, nego se Mene bojte, ako ste vjernici!” (Ali Imran, 175).
Uzvišeni Allah, obraćajući se Iblisu, kaže:
''Ali, ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim! A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik!'' (El-Isra, 65.)
Zar da se plašiš stvorenja, a ne plašiš Stvoritelja?
Divan li je On Gospodar, koji prašta i Samilostan je, pogotovo prema vjernicima, ali i kažnjava kada se Njegove granice prelaze.
Allah da nas sačuva zla vidljivog i našem oku nevidljivog, spletki ljudi i džinna, i uputi najljepšom uputom, te bude nama Zadovoljan.
Ummu Sara Žužić
