U islamu se propisi odijevanja za žene, koji se odnose i na pokrivanje glave i tijela, označavaju izrazom hidžab.
Hidžab – korektno islamsko odijevanje, obuhvata dugi gornji dio i mahramu koja pokriva kosu i čelo, a svezana je ispod brade i pada na predio grudi i leđa. Ženama je ostavljeno na izbor kako će pokriti glavu. U Africi se žene pokrivaju drukčije nego u Egiptu, u Turskoj se pokrivaju drukčije nego u lndoneziji... Zar i mahrama su kao dijelovi odjeće podvrgnuti zakonima i promjenama mode. U različitim vremenima izrađuju se od različitih materijala i boje.
1. Odjeća kojom se pokriva tijelo i kosa
Šalovi koji se stavljaju na glavu, preko kose i spuštaju se ispod lica:
Himār: To je ženski šal ili velika mahrama koja se nosi na različite načine, a može se pustiti i preko lica. Predislamska i ranoislamska mahramahimâr – mahrama koja pokriva kosu i čelo, veže se pod bradom i pada preko predjela leđa i grudi. Za javnost i molitvu koristi se dir – žensko odjeća i himâr, a podrazumijeva pokrivanje glave. Vjerovjesnik je nosio i turban – imāma. Žene su nosile izâr ili milhafu – mantil, koji je pokrivao glavu i ramena. Danas mahrama pokriva grudi i ramena.
Džilbab: To je predislamski i ranoislamski šal. Može biti košulja – kamis, ogrtač – ridâ i šal – himâr. To je u islamskoj tradicionalnoj literaturi odjeća koju žene oblače prilikom izlaska van kuće. Tu odjeću, također, imala je pravo nositi slobodna žena prilikom posjete džamiji, ali ne i ropkinja, jer ona na to ima pravo tek nakon oslobađanja. Danas je to široki ogrtač, ponekad i sa kapuljačom.
Nasîf: To je svileno pokrivalo koje se rijetko spominje u predislamskoj poeziji, a u Kur’anu nikako. U islamskoj tradicionalnoj literaturi izjednačava se sa pojmom himâr. U njemu su samo oči ostavljene slobodnima.
Čador: Doslovno prevedeno znači šator. To je tradicionalni crni ogrtač perzijske gradske žene koji je pokriva od glave do pete. Nosio se sa zarom – ruband, peča. Zabranio ga je šah Reza Pahlevi, ali je 1979. ponovo uveden. Čador je u današnjem Iranu, sa svojom konstantom formom od 1979., najbolji primjer kontinuiteta.
Čadri/burka: To je dugo i široko platno za prekrivanje žena u Pakistanu, Afganistanu i dijelovima Indije. Kombiniran je od čadora i rubande. Sastoji se iz ogrtača koji dopire do tla, a u prednjem dijelu je zar koji dopire do kukova. On ima mrežicu za oči, a na glavi pokrivku oblikovanu slično kapi.
Melaja je klasična sjeveroegipatska tkanina koja služi za pokrivanje gradskih žena, u Aleksandriji i Kairu, kada napuštaju kuću. Danas se može vidjeti samo u orijentalnim plesovima, melaja – ples umotavanja u tkaninu, ili leff od arapskoga laffa – umotavati.
Hajk: Najvećim dijelom to je bijeli ogrtač u sjevernoj Africi, Maroku, Alžiru i Tunisu.
Abaja: Crni ogrtač na Arabijskom poluotoku, polukružnog oblika bez rukava. Kasnije je imao oblik sličan mantilu, sa širokim rukavima. Koristi se u Siriji, Libanu i Sjevernoj Africi i zove se abâ – ogrtač.
Sitara je dugi pamučni šareni šal za tijelo i glavu, s crnim providnim batikom i šarenim krugovima u predjelu lica. Koriste ga u Jemenu žene nižih slojeva i seljanke.
Šaršaf: Jemenska trodijelna odjeća za žene koja se sastoji od duže suknje s ogrtačem, ogrtača preko glave do kukova i huma – crnog muslina preko lica koji je pretežno znak društvenog prestiža žena iz viših slojeva. Stopala nisu pokrivena.
2. Pokrivanje lica
Nikab je opći pojam za “zar" koji se nosi skoro u cijelome islamskom svijetu. Označava ne samo jednostavni zar nego i zar sličan maski koji nose žene na Arabijskom poluotoku, prije svega u Saudijskoj Arabiji. Napravljen je od dvije tkanine koje su tako zašivene da ostavljaju samo mali otvor za oči. Prvobitno je bio namijenjen za donji dio lica. U predislamskoj poeziji nazivan je tanakkub – zar. Pojavljuje se češće tek od 8. stoljeća. Ponekad je i nikab označavan kao burka. Arapski leksikograf iz 9. stoljeća Farra razlikuje nikâb – kada je zar prebačen preko obraza, lifâm – kada zar dopire do vrha nosa i vasvasa – kada su ostavljeni samo prorezi za oči. Materijal je u pravilu bio od pamuka ili vještačkih vlakana. Zabranjen je za vrijeme hodočašća.
Kinā' (mikn’a): To je bilo uobičajeno pokrivanje u predislamskom dobu. Na ovaj način prekrivala se kosa i lice. Zar se mogao pustiti i bio je providan na licu, a nosio se kao izar – mahrama koja visi raspuštena preko ramena. U Sudanu je to tuba od crnog materijala preko ramena, grudi i leđa.
Burka je zar žena beduinki iz centralnoarapskih plemena u ranoislamskom vremenu. Sastoji se od duge trake, najčešće crne i bijele boje, koja je sa strane i preko nosa pričvršćena za traku na čelu tako da nastaje vanjština koja podsjeća na masku. Ima dva duga otvora za pogled – mandjul, gdje su obrazi slobodni, ill uske otvore za oči – muvasvas ili vasvasa u zemljama Zaljeva. Burku ili tarhu danas nose žene na Sinaju, beduinke, gdje je bogato ukrašen novčićima, perlama i drugim predmetima. U predislamskom veemenu ova nošnja koristila se neovisno o socijalnom rangu ili bračnom stanju. Ženske maske od Mameluka do beduina pravile su se od lana ili pamuka. U islamskoj je tradiciji nošenje burkua za vrijeme hodočašća zabranjivano. Burku označava i crnu mahramu koja pokriva usta kod običnih ljudi.
Batalu su zarovi slični maskama od obojenog pamuka, pojačani preko nosa, a mogu pokrivati i cijelo lice, pri čemu oči ostaju slobodne. Boje variraju između zlataste i crvene, do crne.
Lithâm i lifâm su zarovi koje mogu nositi i žene i muškarci. Ne postoje dokazi iz predislamskog doba o ovakvoj upotrebi zara. U Jemenu je lithâm svijetla, ili češće obojena mahrama, koja se nosi preko glave tako da gornji dio pokriva kosu i čelo, a donji dio se može navući po potrebi preko usta i nosa. Neudane djevojke i udane žene koriste ga u svakodnevnici van kuće. Lifâm je poseban oblik zara koji se postavlja preko nosa. Za udate žene u kući to je duga šarena mahrama. Za žene i muškarce se koriste različiti oblici lifâm, a mogu pokrivati i usta.
Boušja je zar sličan maski koji nose muslimanske žene na Arabijskom poluotoku. Slično kao i burku, spojen je tankom trakom sa dijelom na čelu. Uvijek je crne boje, od pamuka ili od vještačkih vlakana. Oznaka boušja upotrebljava se djelimično i za dvodijelni poluprovidni zar, koji pokriva cijelo lice.Peča je staromodni zar, ranije nošen među seoskim stanovništvom u Turskoj. Crne je boje, krut, napravljen od konjske dlake i pokriva cijelo lice. Nosio se sa mahramom - pečom, od lahkog materijala. Držao se lijepom trakom za čelo. Čuva se u mauzoleju Hurrem sultan.
Ruband je zar za lice, perzijskog porijekla, danas veoma rijedak. Sastoji se od dugih bijelih traka koje pokrivaju čitavo lice i veže se na zatiljku preko čadora. U visini očiju ima poluprovidnu tkaninu sličnu burkua/čadri. Najčešće se pravi od pamuka, lana i svile. Riječ ruband upotrebljava se za označavanje izvezenih mrežica na zaru.
Jašmak je često upotrebljavan kao sinonim za zar. To je zar koji se ranije nosio u turskom glavnom gradu i sastojao se iz dva dijela bijele svile, koji su zajedno tako pokrivali lice da su ostajale slobodne oči. Zajedno s mantilom - feradje nošen van kuće.
3. Mahrama
Hidžab je islamska odjeća koje podrazumijeva ogrtač i mahramu.
Himar – mahrama koja pokriva grudi i ramena.
Kafijja je arapska mahrama koju upotrebljavaju muškarci, a srećemo je u predislamskoj poeziji.
Bas örtüsü: Kod muslimanki je postojala diferencirana kultura nošenja mahrame, a u nekim regijama postoji i danas. Žene mogu imati 40–50 mahrama različitih boja, tur. bas örtüsü, sa sasvim različitim ukrasnim trakama, tur. oya, koje djelimično i same izrađuju. Ne samo da se nose u različitim prilikama, nego u kombinaciji sa oyama i načinom njihovog vezivanja saopćava se trenutno stanje.
Dupatta je šal koji dolazi iz Pakistana i Indije, a stavlja se preko glave u Emiratima, Omanu i Sudanu. Sličan je imami – turbanu, šalu koji se stavlja preko glave i ramena.
Garguš je kapa za male djevojčice ispod deset godina. U Sudanu ga nose preko glave i ramena i pričvršćuju iglom.
Tailasân je najprije bio znak ranga, potom dio odjeće koji su nosili učenjaci prava i časni ljudi preko turbana. Pokriva zatiljak kod muškaraca.
_______________________________________________________________________________
Iz knjige: Mahrama ili zar (Historija kulture jednog orijentalnog fenomena), autora Hannesa D. Galtera
Za muslimanku.org pripremio Admir Ćomić